Želite značajna osobna poboljšanja? Šest mjeseci s djetetom predškolske dobi može biti učinkovitije od godina samoće na vrhu planine:“
Hunter Clarke-Fields
Prije nego postanemo roditelji, mislimo kako će naše dijete biti dobro, poslušno, razumno jer ćemo
učiniti sve da se dobro slažemo. Bit će i tako. Lako je kad ide lako. No, najviše o svom osobnom rastu
uz djecu naučimo iz vlastitih trenutaka nemoći, frustracija, poraza.
Takva stanja prolazi svaki roditelj, pa je lakše kad bar znamo da nismo samo mi oni koji to prolaze.
Iako smo roditelji i odrasli ljudi, često ćemo se osjećati neuspješno u podnošenju dječjih osjećaja i
njihovog ponašanja.
Često smo iscrpljeni pa smo nestrpljivi, grubi. U komunikaciji ili u postupcima.
Potrebno je to vidjeti kod sebe. Osvijestiti takvo svoje ponašanje. Suosjećati sa samim sobom.
Postupiti tako da naše riječi stvaraju mir u kući. Riječi i naše ponašanje bi trebali biti takvi da vode ka
rješavanju problema.
Na primjer:
Ako dijete viče i mi vičemo na njega, u nastojanju da ga stišamo, dijete se neće smiriti. Vikat će još
više i jače, protestirat će. Vičemo li na dijete i kažnjavamo ga, učimo ga da je prisiljavanje način na koji
se dobiva ono što želi. Onog trenutka kad naše riječi budu smirujuće, uvažavajuće, dijete će se smiriti.
Možemo mu reći – vidim da si sad jako ljut, razumijem. Ako se malo smiriš, zajednički ćemo riješiti što
te muči. U takvim trenucima trebamo sebe podsjetiti da se trebamo ponašati onako kako bismo željeli
da se netko ponaša prema nama. Tada će se i djetetovo ponašanje početi mijenjati. Vidjet će da
vidimo njegove potrebe, da mu nastojimo olakšati način kako da ih zadovolji.
Ako nastavimo koristiti prijetnje, ako vičemo, izazivamo ili strah ili sram kod djeteta. Ili oboje.
U tinejdžerskom dobu doći će do suprotstavljanja i odbacivanja autoriteta. Doći će do negiranja
vrijednosti koje smo mislili da je dijete usvojilo. Zato promišljamo i djelujemo prije toga.
Dok nam se događaju takva ponašanja, dobro je promisliti o obrascima ponašanja naših roditelja koji
su se moguće prenijeli na nas. I oni mogu biti početna točka za razumijevanje svog ponašanja i rada
na prvim promjenama. Zamijeniti obrazac grubosti i bezobzirnosti, obrascem uvažavanja reakcije
djeteta, pokazujući mu da se može riješiti ono što ga smeta, dugotrajan je proces rada na sebi.
Ako pomislimo da smo loši roditelji zbog nekog svog nepriličnog postupka, to nije doista tako.
Ponekad jednostavno ne umijemo drugačije. Ljutimo se, uvrijedimo, ne znamo bolje tog trenutka.
Jednostavno, u svakom smo trenutku svog života uradili najbolje što smo tada znali.
No, da smo zaista loš roditelj, ne bismo se ni pitali jesmo li dobri ili loši.
Oni koji žele biti bolji, sebe i procjenjuju. Možemo prema sebi pokazati malo empatije, malo blagosti.
Naučiti iz situacije da sljedeći put ne kritiziramo neki dječji postupak. Da ne osuđujemo ni dijete ni
sebe.
Primjer: Dijete se uzruja jer mu nešto ne polazi za rukom, npr. sastaviti helikopter od lego kockica ili
nacrtati ono što je zamislio. Ako se pri tom ljuti, dobije ispad bijesa, a mi inzistiramo da se smiri, ono nas doživljava kao nepovoljnu okolnost za sebe. Postaje još ljuće i frustracija mu raste. Ako se
spustimo u čučanj, u razinu njegovih očiju, ako primirimo glas, puno su veće mogućnosti da se dijete
smiri. Možda nam neće dopustiti da mu pomognemo u tome što radi, ali mu možemo predložiti da
nastavi slagati lego nakon šalice kako-a koju ćemo zajednički napraviti. Prijedlog koji bi često bio
prihvaćen od strane moje djece je da ćemo napraviti krug biciklom ili otići u park pa nastaviti kad se
vratimo.
Ponekad neće proći prijedlozi, ali će proći smirujuća riječ koja će reći da ga razumijemo. Otvoreno mu
reći da ni nama ne uspijeva sve uvijek od prve. Dobro je to potkrijepiti primjerom iz osobnog života.
Pri tom valja biti potpuno autentičan, prisjetiti se realne situacije u kojoj nam nešto nije uspjelo.
(Na primjer- nisam dugo vremena naučila kolut naprijed i činilo mi se da svi drugi u razredu to znaju ili
nisam dobila željenu ocjenu u školi, a bila sam sigurni da hoću i slično).
Važno je samo da su to istinite životne situacije koje smo prošli.
Ponekad je ljutnja na ono što dijete pokušava uraditi samo potreba za zagrljajem i prisutnošću.
Djeca osjete kad smo svjesno tu. U takvim smo trenucima usmjereni u potpunosti na ono što nam
govore, na njihovo lice, pokrete tijela. Možemo doslovce osjetiti njihovu emociju, energiju, razlučiti
ono što ih muči i posvetiti im se s nježnošću. Biti prema njima brižni i empatični. Tada se i oni umire i
sve je puno ugodnije. Tada se lakše sastavi spomenuti helikopter ili nacrta crtež ponovo.
Roditelji moraju znalački, domišljato, raditi na odgajanju.
Roditelj koji izbjegava promjenu ponašanja uz svoju djecu, djelujući po kratkom postupku „šuti i
slušaj“, propušta mogućnost za osobni rast. Priliku za osobno poboljšanje.
Promjenom svog ponašanja, uvježbavamo i mijenjamo sebe.
Radimo korake prema onom kako želimo živjeti.
Tako polako počinjemo živjeti ono što želimo poučiti svoje dijete.
