Vjerujem da u životu svakog roditelja postoji vrijeme u kojem se osjeća blaženo sretan. Ispunjen. Zadovoljan. Smiren. Sve se odvija kako treba. Dijete raste i razvija svoje mogućnosti. Pokazuje na razne načine svoje male i malo veće talente. Uviđamo koliko su važno i vrijedni u našim životima. Beskrajno im se divimo. Uživamo u svakom trenutku. Ili bar u većini takvih trenutaka, ako smo imalo osviješteniji roditelj(i). Uvjereni smo, da se problemi s djecom događaju drugima koji nešto “krivo” rade.
Za neke ćemo roditelje misliti da je to tako jer previše popuštaju, za druge da su prestrogi. Pomislit ćemo da se nama ne može dogoditi da izgubimo kontrolu, da vičemo „kao ludi“ ili se rasplačemo kao da se “rastačemo”. To se događa nekom drugom. Sve do jednog trenutka dok se to ne dogodi i nama. Kroz radionice s roditeljima, imala sam priliku čuti brojne takve primjere. Stariji brat koji je bio “prava duša”, postaje odjednom nestrpljiv, inatljiv, ljutit. Odbija pripaziti mlađeg brata i ne sluša onako kako je to činio do sad. Ili, pitanje polaznice Škole roditeljstva: Zašto moja djevojčica, koja je nedavno napunila godinu dana, uporno odbacuje tanjurić s hranom dok sjedi u sjedalici i ja je pokušavam nahraniti? Došla sam umorna s posla i stvarno se trudim. Ali, što sam ja “bolja”, ona postaje “gora”. Ili, primjer, moja šesnaestogodišnja kćerka, koja je bila uzorna i poslušna, odbija gotovo sve načine komunikacije, počinje se zatvarati u sobu i ne želi ni sjesti za stol kad je večera, a kamoli razgovarati. Drska je i bezobrazna. Ima uvjete bolje od drugih, ali je svejedno nezahvalna. Događa mi se ono što sam čula od drugih, ali sam mislila da se meni ne može dogoditi. Ne znam je li u pitanju inat, prkos, odrastanje, šta je njezin problem?
Ovi naizgled raznoliki slučajevi problematike s djecom, bez obzira na njihovu dob, ipak imaju zajedničku poveznicu. I ne samo jednu.
U podlozi svih roditeljskih pitanja, sumnji, sukoba, razmišljanja, predbacivanja, okrivljavanja sebe i drugih, i ostalih “ubojitih” navika, stoji skrbna želja roditelja da sve bude dobro. Da je sve u redu, uspješno i pod kontrolom. Zašto nije tako, a dajemo “sve od sebe”?
Davati sve od sebe znači zadovoljiti sebe, svoje potrebe koje nam i nameće i nudi roditeljstvo. Ali, to ne znači da iste potrebe kao mi imaju i naša djeca. Može se reći ovako: u svom svijetu kvalitete vidimo uspješnost svoje djece kao prirodan slijed ispunjavanja naših očekivanja nakon rada i truda i njihovog i našeg. Djeca zadovoljavanje svojih potreba mogu vidjeti na posve drugačini način. Kad se zadovoljavanje naših potreba “kosi” ili ne podudara s onim što dijete želi ili načinom na koji ono (ne)dobiva što treba, dolazi do poteškoća. Da li je to područje ljubavi, moći, slobode, zabave, to otkrivamo kad dođe do sukoba mišljenja, neočekivanog ponašanja, frustracije. Ako se usklađivanje neuspješno odvija na duže vrijeme, nastaju ozbiljni problemi koji često zahtjevaju i stručnu pomoć.
Biti učinkoviti, znači iskazati više poštovanja prema djeci i njihovim potrebama.
Podržavati blagom riječju, ljubavlju, strpljenjem, prihvaćanjem. Dati prostora djetetu u izgradnji njegovog samopouzdanja. Dati mu slobodu izbora kako bi mogao napredovati, postizati uspjehe kao i uviđati svoje greške. Djetetu je neophodno vrijeme i mjesto za izražavanje njegove kreativnosti. To ujedno znači i jačati odnos sa svojom djetetom. Roditelji koji izgrađuju odnose i rješavaju poteškoće zajedno, učvršćuju odnose koji će biti važni pa i presudni u kasnijoj dobi. Posebno kad dijete bude ispoljilo neke zahtjeve prema roditelju koje roditelj teže prihvaća. Tada će izgrađena veza biti jako važna. Čvrsta povezanost je kao kuća izgrađena od čvrstog matijala. I temelj i zidovi su stabilni i potres je neće samo tako rasklimati ili urušiti. Naprotiv, onu građena od slabog materijala, bez stabilnih temelja, urušit će i ono što je najmanje zatese.
Frustracije s djecom, kao i frustracije s bračnim partnerom, kolegama na poslu i u bližoj i daljoj okolini su neizbježne. Izgrađena samodisciplina, kojoj nas, naša djeca itekako (na)uče, puno će nam koristiti. Mogla bih reći da je discipliniranje kao mali maraton koji moramo istrčati bez najave. Samo o nama ovisi kako ćemo ga savladati dok ga iznova i iznova treniramo. Svaki put je s druge polazne točke, u drugim uvjetima, na drugoj stazi, s nepredvidivim usponima i nizbrdicama. Dobro je ako imamo partnera koji nam u toj utrci pruži bocu vode. Ako nam partner ne može ili ne zna kako pružiti bocu vode, ili ga niti nema na stazi, preostaje nam trenirati ulogu sami. Izdržati. Uspjeti. Naučiti. Uvježbati. Puno toga se može uvježbati, što nikad ne bismo pomislili da može. Roditeljstvo je ujedno i najsavršeniji i najzahtjevniji trening osobnog rasta. Samo sebe i jedino sebe možemo uvježbati. Ne svoju djecu, svog partnera, svoju majku ili oca. Ili svoje prijatelje. Ili djetetove odgajatelje i učitelje. Možemo pružati informacije za trening, alate i iskustva, ali svatko se mora razvijati sam. I dijete i roditelji. Za optimalan razvoj to je ključno. Tako smo otvoreni za novo, drugačije. Za osobno učenje. Djeca će nam često na pladnju svojih želja poslužiti zahtjeve i želje koje ne pripadaju u naš svijet kvalitete. Nešto što u nama izaziva otpor. Kao kad odbijaju učiti onoliko vremena koliko mi smatramo da treba. I u onom obimu onih znanja i vještina koje mi mislimo da trebaju usvojiti. Tada ćemo testirati svoje potrebe i način na koji ih zadovoljavamo. Tada ćemo naučiti da je odnos s djetetom = odnos sa sobom. Ako će to biti tako da iz nas izlazi samo potreba za moći pa ćemo dokazivati da smo u pravu ne želeći čuti razloge svog djeteta jer “smo mi roditelji i bolje znamo”, onda ćemo doživjeti otpor jer i dijete će nastupiti iz pozicije svoje moći. I ono će dokazivati zašto ne treba učiti toliko sati ili vremena ili obima gradiva. Uskladiti svoja i djetetova očekivanja, svoje potrebe i njegove, velika je roditeljska mudrost. Pri usklađivanju, svatko će se morati uskladiti najprije sa sobom. Promijeniti očekivanja u svrhu postizanja boljih odnosa. Možemo bolje. Ako smo zaista spremni mijenjati sebe na bolje. Biti bolja okolnost sami sebi i svom djetetu. Već i sama ta spoznaja, stvara ostvarivu sliku u našem umu, u našem djelovanju. To je početak. Prvi korak. Željeti biti bolji. Biti roditelj kakvog moje dijete treba.
Život nam je ispunjeniji kad se razvijamo i mijenjamo.
Život nam je sretniji kad se naša djeca s punim povjerenjem mogu osloniti na naše povjerenje prema njima.
O postizanju takve ljubavi, takvog odnosa, isplati se učiti cijeli život.
Đurđica Gatjal
