Uvod
Kada ste zadnji put bili sretni, zadovoljni i ispunjeni? Bez da vas smetaju sitnice, a da vam veći problemi izgledaju poput izazova. A oni najveći i nerješivi kao neka datost koju možete prihvatiti bez da se pritom raspadnete? Možete li se prisjetiti kad ste se osjećali poletno, kao da nekom lakoćom kročite kroz život i snaga vaših talenata samo pršti i ničim izazvana obasjava sve oko vas? I ljudi koji vam govore kako zračite ili sjajite nečim čudesnim? Kad ste ih pitali –Čime?-nitko nije znao odgovor. Jer to ste bili samo vi, baš onakvi kakvi jeste, stvoreni da budete prožeti životom i da on bude prožet vama i vašim postojanjem.
Vrlo mali broj ljudi provede dio života tako, poneki sretnik ima nekoliko takvih spoznajnih momenata u životu da zna da oni uopće postoje, neki žive osrednje živote; bez velikih očekivanja i razočaranja, a neki nažalost žive uglavnom u razočaranju sa ponekom svjetlom zrakom koja ni izdaleka ne donosi zadovoljstvo životom i sobom samima. Ponekad nam se čini da nemamo kapacitet za stres kad se dogodi ili koji put traje u vremenu toliko dugo da izgubimo povjerenje u sebe, druge i u svijet.
Tada ako želimo potražiti stručnu pomoć (savjetnika, coacha, psihoterapeuta, psihologa ili psihijatra) često nam na put dođu razni ljudi ili samo jedan koji nam malo posvijetle put i objasne kakve tehnike trebamo koristiti i što sve trebamo mijenjati da bi bili bolje. E to je zapravo početak vašeg herojskog putovanja!
Zašto baš Herojsko putovanje? Zato što ima široku lepezu značenja od književnog (u širem smislu; svi žanrovi i svete knjige),filozofskog, sociološkog, psihoterapijskog (postoji i psihoterapijska tehnika), pa do onog životnog, iskustvenog, narativnog; u smislu usmene predaje prijateljima i potomcima. Kako se heroji spominju još u antičkoj Grčkoj pa nadalje isto u raznim konotacijama teško je ustanoviti tko je prvi naveo tu sintagmu. Za ovu je rubriku i za ovaj časopis bitno da taj Heroj pomaže ne samo sebi već i užoj i široj zajednici u kojoj živi i stoga ima uvjerenja empatijske kulture i civilizacije. Sluša, čuje i razumije ne samo sebe već i druge oko sebe, tolerira različite. Heroj živi sa svojim potencijalima i resursima i voli ono što radi čineći zadovoljnima i druge.
Toliko za uvod. U nastavku još malo o Herojskom putovanju, a do tada nemojte dopustiti nikom (pa ni sebi) „da vam pokvari ovi dan“, štono reče TBF u svojoj pjesmi.
JOŠ MALO O NASLOVU…
Sintagmu Herojsko putovanje obradio je Joseph Campbell (1904-1987; američki pisac i sveučilišni profesor koji se bavio mitologijom i komparativnom religijom) u svojoj knjizi Heroj s tisuću lica (1949). Ukratko, prema njegovom mišljenju svi mitovi, legende bajke, priče, svete knjige i ostali narativni izričaji zasnovani su na potki herojskog putovanja koje se sastoji od više koraka. Teorija je proizašla iz ideje Josepha Campbella o jednom jedinstvenom mitu; tj. monomitu koji je zapravo narativ svih narativa. Upravo taj i takav predložak svih mitova je zapravo priča o smislu života i upravo to mu daje moć da kao takav ostvaruje cilj svih egzitencijalističkih psihoterapijskih modaliteta. I te moći je očito Robert Dilts bio svjestan kada je sa Stephenom Gilliganom pisao knjigu „Hero’s Journey“ 1988. i u njoj opisao psihoterapijsku tehniku „Herojsko putovanje“. I sve to možemo povezati sa Transakcijskom analizom čiji je osnivač Erik Berne još krajem 60-tih god prošlog stoljeća pisao o TA životnom skriptu koji je jedan od osnovnih koncepata TA. I rekao da svatko ima svoju omiljenu bajku koja je ujedno i potka svakog TA skripta. A svaka bajka po teoriji monomita nije ništa drugo no još jedno herojsko putovanje.
Ono najljepše kod herojskog putovanja je da zapravo niste svjesni kada je započelo. Tek kad prođe određen kvantum godina shvatite da je to bilo to i da je možda susret s nekim označio taj početak vašeg herojskog putovanja. Jer na takvim osobnim putovanjima susrećete nekog ili više anđela koji će vas povesti i demone koje morati suzbiti. I jedne i druge nazivamo tako samo figurativno. Možete ih zvati i pomagačima i preprekama ako vam tako više odgovara.
Mogu biti u vama kao neka ograničenja, nedostatak samopouzdanja, neke sjene ili pak neke vaše snage i resursi, mogu biti žive osobe ili protagonisti nekih priča ili filmova, vaši preci i još štošta. Herojsko putovanje, zapravo, ne počinje sa samim susretom s nekom osobom, već je ono pripremano možda i godinama prije, ali taj poziv, koji je zapravo začetak vašeg putovanja, niste niti primijetili. Svako je herojsko putovanje drugačije ovisno o tome na što vas poziva i uz kakve ciljeve je vezano.Moje je počelo davno prije momenta kad sam osvijestila da sam prihvatila poziv. A taj poziv je već godinama čekao da ga prihvatim. Kad sam upoznala prof. dr. M. Jakovljevića potaknuo je u meni neku uspavanu želju za učenjem i pitala sam ga koje bi mi edukacije preporučio kako bih mogla jednog dana raditi kao savjetnik ili terapeut. I tako me je uputio na dvoje ljudi sa kojima je surađivao. Mirtu Fraisman Čobanov i dr. Z. Milivojevića. Iste godine sam upisala obje edukacije NLP(Neurolingvističko Programiranje) i TA(Transakcijsku Analizu) kod Dr. Milivojevića. Eto, nekim čudom moja edukatorica NLP-a je završila NLP u SAD-u kod S. Gilligana tako da sam na kraju 1. godine edukacije upravo s njom radila psihoterapijsku tehniku Herojsko putovanje. S njom sam odradila sve meni važne korake i potom sam ih trebala napisati na veliki komad papira. Sada mogu reći da sam skoro sve točke ispunila ili da i dalje hrabro radim na njima. A u 1.god TA sam naučila što je životni skript i kako koristiti najdražu bajku ili lik iz bajke za izradu osobnog skripta. Par godina iza toga prof. Jakovljević mi posuđuje knjigu „Hero’s Journey“ i tada se još malo bolje upoznajem i s idejnim konceptom same tehnike. Ali budući da smo do herojskog putovanja došli tek nešto prije certifikacije 1. godine NLP-a, i da mi je trebalo isto toliko vremena do uvježbavanja povezanosti bajke i TA skripta; herojsko putovanje ćemo ostaviti sada malo po strani. Kao što sam rekla, treba nam malo vremena i znanja da se upoznamo i s tom tehnikom.
MI SMO NAŠA UVJERENJA I NAŠE VRIJEDNOSTI
Naša uvjerenja i naše vrijednosti određuju način na koji ćemo percipirati sebe, druge i svijet. I to će činiti ujedno i naš referentni okvir. U TA naše gledanje na nas i svijet oko sebe nazivamo referentnim okvirom, a u NLP-u se taj pojam zove mapa. Naša mapa i naš RO na neki način određuje i održava našu istinu i kreira naše obrasce ponašanja u danim situacijama. RO određuje što i kako vidimo, kao i sve ono što ne uspijevamo uočiti. Oblikuju ga naša kultura u kojoj smo odrasli, naša obitelj i društvene okolnosti kao i sve ostalo što doživljavamo tijekom djetinjstva pa sve do današnjeg trenutka. Tako on utječe na našu percepciju, na značenje koje pridajemo svemu što nam se događa, a nesvjesno utiče i na naše misli, osjećanja i postupke. Naša mapa u NLP-u ima istu ulogu samo je percepcija realnosti više objašnjena kroz fiziološku, odnosno neurološku prizmu.
Kad dobivamo neku novu informaciju mi ju možemo primati kroz naša čula, odnosno osjete; vizualno, auditivno, kinestetički, olfaktorno i gustativno (vid, sluh, osjećaj u tijelu, miris i okus). Ta informacija pritom prolazi kroz naše filtre odnosno gore navedena uvjerenja i vrijednosti. Tako se formira naša slika ili sjećanje na određenu informaciju ili događaj. Stoga se često kaže da ne postoje događaji već naši doživljaji objektivne stvarnosti. Sigurno ste se, barem jednom, našli u burnoj raspravi s kolegom na poslu, članom obitelji ili poznanikom u kojoj nikako niste mogli doći do nekog dogovora koji bi zadovoljio jednu i drugu stranu. I primijetili ste sigurno da što je događaj emotivnije obojen, odnosno što je intenzitet emocija jači vaš se doživljaj tog događaja ili rasprave neće promijeniti i biti ćete uvjereni da ste u pravu kao i suprotna strana sa kojom ste se zavadili. I da, doista se neće ništa promijeniti ukoliko jedna od zaraćenih strana ili, još bolje obje, ne promijene svoj okvir. Sretna okolnost je što se mapa ili referentni okvir može ažurirati, mijenjati, proširivati. Upravo to se dešava tijekom procesa učenja – mi mijenjamo svoj referentni okvir, a ponekad ga čak i transformiramo rješavajući se raznih ograničavajućih, često iracionalnih uvjerenja koja se transgeneracijski mogu prenositi s koljena na koljeno, učvršćujući neke, sad potpuno nefunkcionalne modele ponašanja. Ali kao što smo već rekli sve što smo naučili, svega se toga možemo odučiti na način da svoja uvjerenja i vrijednosti širimo stvarajući bolje odnose u svim segmentima života. Bilo bi dobro da tijekom života malo promislimo o našim uvjerenjima i vrijednostima. Otkuda dolaze i jesu li su nam uvijek korisna?
Nada Hančević NLP&TA coach
